Occamova britva

Tales je bio prvi koji je tvrdio da je duša u svemu pomiješana i dokazivao to magnetom i jantarom koji privlače druge predmete. Danas u filozofiji postoji pravac koji tvrdi da je svijet prožet sviješću, da i najmanja čestica ima svijest. Taj se pravac naziva panpsihizam i prema svojim zastupnicima on nam može dati ujedinjenu koncepciju prirode i tako izbjeći pojednostavljenu sliku svijeta koju daje fizikalizam i podijeljenu sliku svijeta koju daje dualizam. Za kraj ove sezone emitiranja Occamove britve govorit ćemo o tom panpsihizmu. Naš je sugovornik dr. Nino Kadić sa zagrebačkog Instituta za filozofiju. Nova sezona emitiranja Occamove britve počinje 10. rujna 2026.

Godine 1967. u časopisu Oxford Review engleska filozofkinja Philippa Foot ovako je postavila taj problem: „Pretpostavimo da se sudac suoči s izgrednicima koji zahtijevaju da se pronađe krivac za određeni zločin i prijete da će se u suprotnom krvavo osvetiti određenom dijelu zajednice. Budući da je pravi krivac nepoznat, sudac smatra da može spriječiti krvoproliće samo tako da optuži neku nevinu osobu i da je pogubi. Uz ovaj primjer navodi se još jedan u kojem pilot čiji će se avion srušiti odlučuje hoće li ga usmjeriti od naseljenijeg u manje naseljeno područje”. Nakon ovih primjera Philippa Foot dala je još jedan, onaj jurećeg tramvaja. Po tom jurećem problemu taj etički problem je i najpoznatiji. Kakav je to problem jurećeg tramvaja? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik dr. Tomislav Bracanović sa zagrebačkog Instituta za filozofiju.

Živio je više od dvije godine u kolibi u šumi. Kolibu je sam sagradio, hranio se povrćem i bobicama koje je ubrao u šumi ili sam uzgojio. Taj život u kolibi iskoristio je kako bi napisao knjigu po kojoj je poznat i danas. Godine 1846., dok se šetao pored rodnog grada, presreo ga je poreznik i zatražio da plati porez koji je on odbijao plaćati u znak protesta zbog rata Sjedinjenih Država protiv Meksika i zbog ropstva na jugu. Odbio je platiti zaostali porez i završio je u zatvoru. Na temelju tog iskustva nastat će njegovo drugo veliko djelo koje se čita i danas. Tko je on? Koje je to djelo? Zašto je ono i danas važno? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Žarko Puhovski.

Bio je sjajan matematičar, odigrao je ključnu ulogu u razbijanju nacistički šifri. Prvi je postavio arhitekturu modernih računala. Godine 1950. objavio je rad Računalni stroj i inteligencija koji je počinjao riječima: „Mogu li strojevi razmišljati?'“. U tom je radu predložio test koji je trebao utvrditi mogu li strojevi misliti kao ljudska bića i možemo li mi razlučiti razgovaramo li s takvim inteligentnim strojem ili s ljudskim bićem. Tko je taj matematičar? Kakav je taj test? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Zvonimir Šikić.

Platon ga nije volio, navodno je htio zapaliti sva njegova djela. Diogen Laertije u Životima i mišljenjima istaknutih filozofa piše da je u filozofiji bio poput borca u petoboju: bavio se fizikom i etikom, matematikom i općom kulturom, imao je i znanje o umjetnostima. Najpoznatiji je po ovom učenju: „Počela svega jesu atomi i praznina, a sve ostalo jest subjektivno mnijenje. Svjetovi su beskrajni, rođeni i propadljivi“. Tko je on? Kako je došao do učenja o nevidljivim, nedjeljivim tjelešcima koja čine ovaj naš svijet i kozmos? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik dr. Boris Kožnjak sa zagrebačkog Instituta za filozofiju.

David Hume pisao je o razboritom promatraču, Adam Smith o nepristranom promatraču. John Rawls pisao je o velu neznanja i taj je veo ključan za njegova načela pravednosti prema kojima svaka osoba treba imati jednako pravo na najširi sustav jednakih temeljnih sloboda te da društvene i ekonomske nejednakosti treba urediti tako da su one na najveću korist najlošije stojećih. Kanadski filozof Gerald Jerry Cohen dovest će u pitanje i veo neznanja i načela pravednosti izvedena iz njega. Prema Cohenu iz vela neznanja i tih načela pravednosti može izaći samo daljnja nejednakost. Zašto su Cohenu tako smetali i veo neznanja i iz njega izvedena načela pravednosti? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik doktor Viktor Ivanković sa zagrebačkog Instituta za filozofiju.

Bio je osnivač i prvi čovjek Komunističke partije Italije. Fašističke vlasti uhapsile su ga 1926. kako bi, kako je to na suđenju izjavio javni tužitelj, zaustavile njegov mozak na dvadeset godina. On je onda u 11 godina tamnovanja napisao oko 3 000 stranica koje su prokrijumčarene iz zatvora i objavljene kao Zatvorske bilježnice i Pisma iz zatvora. U tom se njegovom djelu posebno ističe pojam kulturne hegemonije o kojemu se danas raspravlja i na ljevici i na desnici. O kojem je to misliocu riječ? Zašto je taj pojam kulturne hegemonije i danas bitan? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik dr. Mislav Žitko s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

11. travnja 1961. u Jeruzalemu počeo je zasjedati posebni okružni sud. On ne zasjeda u uobičajenoj sudnici, zbog velikog interesa za to suđenje za sudnicu je preuređena dvorana kazališta Beit Ha'am koja je mogla primiti 750 ljudi. Trojica sudaca sude čovjeku koji sjedi u za metke neprobojnoj staklenoj kabini, čovjeku srednjega rasta, mršavom, srednjovječnom, proćelavom, lošeg zubala, koji će tijekom suđenja istezati mršavi vrat prema sudačkoj klupi. Ime optuženika, koji publiku u sudnici nikada neće pogledati, je Adolf Eichmann. S tog će suđenja izvještavat će i Hannah Arendt i napisat će o tome knjigu pod naslovom Eichmann u Jeruzalemu. U podnaslovu ona je napisala ove riječi: banalnost zla. Zašto je Hannah Arendt napisala te riječi? Poslušajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Žarko Puhovski.

Britanski filozof politike David Runciman tog je pravnika i političkog filozofa nazvao “card carrying Nazi”, nacist s članskom iskaznicom nacističke stranke. Runciman nije pretjerivao. Taj se pravnik i politički filozof učlanio u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku i podržavao politiku njezinog vođe Adolfa Hitlera. Zbog toga neće moći predavati u Saveznoj republici Njemačkoj. A opet, djelo takvog čovjek sve se više proučava, pogotovo ova njegova misao: “Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja“. Ove je riječi napisao Carl Schmitt. Zašto je Schmittov pojam neprijatelja tako bitan, zašto se o njemu raspravlja? Poslušajte u današnjoj Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Tihomir Cipek s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Najpoznatiji treći čovjek je onaj koji su stvorili pisac Graham Greene i režiser Carol Reed: Orson Welles kao Harry Lime koji svojem prijatelju kojeg glumi Joseph Cotten, u poslijeratnom Beču govori kako je Italija pod vladavinom obitelji Borgia imala ratove, ubojstva i krvoprolića, ali je dala i Michelangela, Da Vincija i renesansu, a Švicarska je za petsto godina mira i demokracije uspjela proizvesti sat s kukavicom. Pojam Treći čovjek ušao je i u svijet špijunaže. Kada su 1951. godine sovjetski špijuni Guy Burgess i Donald Maclean uspjeli pobjeći u Sovjetski Savez, počelo se nagađati tko je treći čovjek u sovjetskoj špijunskoj mreži u Velikoj Britaniji. Ali. i svijet filozofije ima svog trećeg čovjeka. On nije špijun, ali je dosta nezgodna figura. Kakav je to filozofski treći čovjek? Tko ga je stvorio? O tome ćemo u Occamovoj britvi razgovarati s dr. Filipom Grgićem sa zagrebačkog Instituta za povijest.

"Vlasnik lađe nadmašuje sve ostale u lađi veličinom i snagom, ali je nagluh, te jednako tako slabo vidi i slabo razumije pomorstvo. Lađari se među sobom svađaju za kormilarenje, svaki misli da ima on biti kormilar. Samo se neprestance kupe oko vlasnika broda, mole i svašta čine, da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu nagovoriti nego ih preteku u tome katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lađe, a vlasnika broda omame bunikom, pićem ili čim drugim, pa lađom upravljaju sami. O pravom kormilaru nemaju ni pojma". Ovako Platon u dijalogu Država piše o kaosu koji vlada na brodu. Taj je brod slika grada kojim vladaju svi samo ne oni koji bi njime trebali vladati. Slika broda dolazi prije jedne još poznatije Platonove slike, slike ljudi zatočenih u pećini. Zašto su slika o pećini i slika o brodu važne za najpoznatiji Platonov dijalog? To su teme današnje Occamove britve. Naš je sugovornik profesor doktor Ozren Žunec.

Oni su od djetinjstva zatočeni u špilji. Na nogama i oko vrata imaju okove. Glava im je tako okovana da ju ne mogu okretati, mogu gledati samo ispred sebe. Ispred njih nalazi se zid, iza njih gori vatra i od te vatre dolazi jedino svjetlo. Iza tih okovanih ljudi nalaze se ljudi koji nose svakojake sprave i kipove. Jedino što ti okovani ljudi vide jesu sjene od tih sprava i kipova koje nosi ti drugi, neokovani ljudi. Neki od tih ljudi koji nose te sprave i kipove se glasaju, kako bi se činilo da te sjene na zidu imaju i glasove. Sve ovo dosad mogao bi biti početak nekog filma strave i užasa, neka celuloidna ili prava noćna mora. A zapravo je riječ o jednoj od najglasovitijih slika u povijesti filozofije. O toj će glasovitoj, ali i tjeskobnoj slici biti riječi u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Ozren Žunec.

Jürgen Habermas rođen je 1929., umro je u ožujku 2026. Za dugog života predavao je kao sveučilišni nastavnik, napisao je četrdesetak knjiga. Enciklopedija Britannica o njemu piše kao o najvažnijem njemačkom filozofu druge polovine 20. Stoljeća. Ali, Habermas nije bio samo to-bio je i mislilac kojemu je bilo stalo do zajednice, građanin filozof. Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o jednoj od središnjih tema Habermasovog djela-neprisiljenoj komunikaciji. Kakva je to komunikacija i zašto je ona preduvjet zdravog, suvislog i za život ugodnog demokratskog društva? To je tema današnje Occamove britve. Naš je sugovornik profesor doktor Žarko Puhovski.

Enesidem je postavio deset tropa ili modusa koji su trebali pokazati relativnost naše spoznaje. Ti tropi tvrde da onaj koji spoznaje, okolnosti tog spoznavanja te osjetila s kojima spoznajemo utječu na našu spoznaju. Agripa je ovim tropima dodao još svojih pet: diskrepanciju, regres ad infinitum, relativnost, hipotezu i cirkularnost. Od drugog, četvrtog i petog Agripinog tropa stvoreno je nešto što se naziva Agripina trilema, jedan od osnovnih skeptičkih argumenata koje još i danas muči filozofiju. Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o toj Agripinoj trilemi. Naš je sugovornik doktor Boran Berčić s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Godine 1665. Baruch de Spinoza počeo je pisati djelo koje je u pismu svom prijatelju ovako objasnio: „Sada pišem raspravu o tome kako razumijem Sveto Pismo. Da to učinim potiču me: 1. predrasude teologa, 2. mnijenje koje svjetina o meni ima i koja me ne prestaje optuživati za ateizam, 3. sloboda filozofiranja i govorenja onoga što mislimo; želim je na svaki način obraniti budući da je ona posve zatrta zbog prevelikog utjecaja propovjednika i njihove bezobzirnosti“. Reakcije na tu knjigu bile su žestoke. Jedan ju je kritičar nazvao knjigom iskovanom u paklu. Anaksagora je bio prvi filozof koji je optužen za bezbožništvo, Spinozina optužba za bezbožništvo bit će jedna od najsnažnijih i najoštrijih. Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o ateizmu, o njegovim putevima i stranputicama. Naš je sugovornik doktor Pavel Gregorić sa zagrebačkog Instituta za filozofiju.

Tvrdio je da toplinu zvijezda ne osjećamo, jer im je velika udaljenost od Zemlje. Mjesec nema vlastitoga svjetla, nego ga ima od Sunca. Pomrčina Mjeseca nastaje kad se Zemlja nađe ispred njega, a pomrčina Sunca nastaje za mlađaka kada se Mjesec nađe ispred Sunca. Za Sunce je tvrdio da je samo užarena gromada. Ta mu je tvrdnja donijela optužbu za bezbožništvo. Ime filozofa koji je to tvrdio je Anaksagora, nadimak mu je bio Um. On je prvi u nizu filozofa koji su optuženi za bezbožništvo, ateizam. U sljedeće dvije Occamove britve govorit ćemo o dugoj povijesti ateizma u filozofiji. Naš je sugovornik dr. Pavel Gregorić sa zagrebačkog Instituta za filozofiju.

„Pretpostavit ću stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego nekakva zloduha što je i u najvišoj mjeri moćan i lukav, koji je uložio sve svoje umijeće u to da mene prevari: mislit ću kako nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske stvari nisu ništa drugo nego obmane snova, zamke koje je postavio mojoj lakovjernosti“. Ove je riječi napisao Rene Descartes u svojim Metafizičkim meditacijama ili Razmišljanjima o prvoj filozofiji. U tim se riječima nalazi jedan od najubojitijih argumenata u povijesti filozofije: što ako sam ja u vlasti nekog zlog demona koji me vara u svemu? Što ako nema svijeta oko mene? Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o tom Descartesovom zlom demonu. Naš je sugovornik doktor Boran Berčić s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Postoji mnoštvo svjetova. Ti drugi svjetovi isti su kao i naš svijet. Oni su konkretni kao što je konkretan ovaj svijet u kojemu mi živimo. Svaki taj svijet živi za sebe. U tim drugim svjetovima žive naši parnjaci, pojedinci koji su nam slični. U ovom svijetu ja pišem najavu za ovu emisiju, u drugom svijetu moj parnjak peca na rijeci. Je li ovo neobuzdana metafizička maštarija koja nema veze s ozbiljnom filozofijom? Ili je ovo jedna od najznačajnijih teza postavljenih u filozofiju u zadnjih nekoliko desetljeća? Saznajte u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik doktor Dušan Dožudić sa zagrebačkog Instituta za filozofiju.

Ako bi lav mogao govoriti, mi ne bismo mogli razumjeti što on kaže. Taj je aforizam Ludwiga Wittgensteina dio njegove stalne rasprave o jeziku, što je jezik i kako on funkcionira. Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o argumentu Wittgensteinovog privatnog jezika. Zašto ne bismo razumjeli lava ako bi on mogao govoriti? Zato ne bismo razumjeli jezik razumljiv samo jednoj osobi? Naša je sugovornica doktorica Ines Skelac s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu.

Grčki filozof Ivan iz Stobija napisao je da je čovjek plijen dobrog trenutka, igračka sreće. Sokrat je sreću izjednačavao s vrlinom. A sreća može biti i osjećaj, a može biti i rezultat krjeposnog života. Postoje i oni koji smatraju da je sreća samo u oku promatrača. Pa što je onda sreća? To je tema današnje Occamove britve. Naš je sugovornik doktor Filip Grgić s Instituta za filozofiju u Zagrebu.

„Bilo je otprilike tri sata ujutro kada mi se pred očima ukazao konačan rezultat mojih izračuna. Bio sam duboko potresen i tako uznemiren da na san nisam mogao ni pomišljati. Izađoh iz kuće i krenuh polako hodati po tami. Uzverah se na stijenu što se na punti otoka okomito nadvijala nad morem i ondje odlučih dočekati zoru.“ Ove je riječi napisao Werner Heisenberg. Njima je pokušao objasniti kako se osjećao kada je u lipnju 1925. došao do otkrića koje će promijeniti fiziku. Stari, klasični, pouzdani svijet je nestao, došao je novi u kojemu se tek trebalo snaći. Kako se filozofija snašla u tom novom svijetu? To je tema današnje Occamove britva. Naš je sugovornik doktor Boris Kožnjak s Instituta za filozofiju u Zagrebu.

Tekst je kratak, napisan je na dvije stranice. Desetljećima je bio nepoznat. Otkrio ga je autorov najbolji prijatelj i suradnik i objavio ga kao dodatak svoje knjige. Taj kratak tekst poznat je po zadnjoj, 11. tezi koja se nalazi uklesana i na autorovom grobu. Zašto je ta teza do napisana i zašto je ona danas tako poznata? To su teme Occamove britve. Naš je sugovornik dr. Mislav Žitko s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Grčka riječ massein znači mijesiti. Od te riječi nastala je i grčka riječ masa koja znači ječmeni hljeb kruha. Iz te se pak riječi u latinskom razvila riječ massa, koja znači tijesto. U svakodnevnom govoru riječ masa označava tvar neodređenog oblika. Riječ masa može označavati masu željeza ili gromadu kamena, ali i veliku skupinu ljudi. Za jednog španjolskog filozofa ta je masa označavala sve što je pošlo po krivu u Europi i svijetu. Tko je taj španjolski filozof? Zašto je on smatrao da pobuna masa određuje svijet u kojemu živimo. To možete saznati u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Žarko Puhovski.

Pojam su 2008. godine popularizirali dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i ugledni pravnik. Obično se definira kao namjerno uvođenje suptilnih, neprisilnih utjecaja na ljude kako bi oni donijeli dobre odluke. Na engleskom taj se pojam naziva nudge, na hrvatskom prevodi se kao poticaj, gurkanje, nukanje. Nudge koriste vlade, dobrotvorne udruge i privatne tvrtke. Za neke to je idealan način da se bez prisile utječe na donošenje dobrih odluka. Za neke to je primjer manipulacije i socijalnog inženjeringa. O tom poticanju ili gurkanju govorimo u današnjoj Occamovoj britvi. Naše je sugovornik doktor Viktor Ivanković s Instituta za filozofiju u Zagrebu.

Netko je Diogenu iz Sinope, pripadniku ciničke filozofske škole, objašnjavao paradoks filozofa Zenona znan kao Trkalište. U tom paradoksu trkač nikada ne stiže na cilj jer kako bi došao do cilja, trkač mora prijeći beskonačno mnogo točaka u nizu. Diogen je nakon što je saslušao taj paradoks ustao i prošetao od stupa do stupa. Nisu svi paradoksi tako lako rješivi. Jedan je početkom 20. stoljeća tako zaprepastio jednog od najvećih logičara svih vremena da je ovaj odustao od pisanja svog životnog djela. Danas u Occamovoj britvi, u drugoj emisiji o paradoksima govorit ćemo o paradoksima koji su stoljećima mučili logičare, filozofe i matematičare. Naš je sugovornik profesor doktor Zvonimir Šikić.

Jedan od njih, znan kao Russellov, odvratio je filozofa Gottloba Fregea od završetka životnog djela. Za neke su zaslužni filozofi stare Grčke. U njima Ahil nikada ne sustiže kornjaču, čovjek ne može prijeći udaljenost između dvije točke, ispaljena strijela zapravo stoji na mjestu. Neki imaju i privlačne nazive, na primjer Lažljivac i Brijač. Neki nam pak tvrde da ne znamo kada nastaje gomila i kada netko postaje ćelav. I svi oni stoljećima muče filozofe, logičare i matematičare. O njima ćemo govoriti u slijedeće dvije Occamove britve. U tim emisijama naš je sugovornik profesor doktor Zvonimir Šikić.

„Iz tih je stvari dakle bjelodano kako je grad jedna od naravnina i da je čovjek po naravi društvena životinja, i onaj koji je bez grada - zbog naravi a ne zbog slučaja - ili je nevaljao ili je bolji od čovjeka; poput onoga kojega Homer pogrdi kao »bez plemena, bez zakona, bez ognjišta“. Ovo je jedan od najpoznatijih ulomaka iz povijesti filozofije-početak Aristotelove Politike. Čovjek kao društvena životinja, riječi starogrčkog ζῷον πολιτικόν prevode se i kao čovjek kao politička životinja, čovjek kao političko biće, način je na koji je Aristotel nastojao opisati čovjeka, ono što je samo njemu svojstveno. Pored toga što je obdaren govorom, čovjek jedini živi u zajednici, bavi se politikom. Danas u Occamovoj britvi razgovarat ćemo o tim Aristotelovim riječima. Naš je sugovornik profesor doktor Žarko Puhovski.

Britanski matematičar i filozof Alfred North Whitehead izjavio je: “Najsigurnija opća karakterizacija europske filozofske tradicije je da se sastoji od niza bilješki uz Platona”. U Platonovom djelu posebno mjesto zauzima Država, dijalog u kojemu on pokušava pokazati kako bi trebala biti ustrojena država i kako živjeti u ovom svijetu. U Državi ima niz mjesta o kojima se raspravlja, jedno od njih je i navodni Platonov zazor prema pjesnicima. Što je Platon mislio o umjetnosti? Je li umjetnost i umjetnike, prije svega pjesnike, uopće htio u svojoj Državi? O tome ćemo danas govoriti u Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Ozren Žunec.

Britanski matematičar i filozof Alfred North Whitehead izjavio je: “Najsigurnija opća karakterizacija europske filozofske tradicije je da se sastoji od niza bilješki uz Platona”. U Platonovom djelu posebno mjesto zauzima Država, dijalog u kojemu on pokušava pokazati kako bi trebala biti ustrojena država i kako živjeti u ovom svijetu. U Državi ima niz mjesta o kojima se raspravlja, jedno od njih je i navodni Platonov zazor prema pjesnicima. Ima li u Platonovoj Državi mjesta za pjesnike? Što je uopće umjetnost kod Grka? Kakva je to idealno ustrojstvo grada koje je Platon dao u Državi. O otme ćemo govoriti o Occamovoj britvi. Naš je sugovornik profesor doktor Ozren Žunec.

Cijelog je radnog života predavao matematiku u Jeni. Hrvatska enciklopedija u članku o njemu piše da ga se može smatrati osnivačem suvremene logike. Plan mu je bio ambiciozan: zasnovati matematiku na čisto logičkim načelima, matematika je trebala biti dio logike. Smatrao je da treba izbjeći nejasnoće koje dolaze iz pogrešnog korištenja jezika. U jednom od svojih djela je napisao: „Umjesto da posebnu čistoću pojmova nađemo tamo gdje vjerujemo da smo blizu njezina izvora, sve gledamo razliveno i nerazlučeno kao kroz maglu“. Prvo djelo u kojemu je počeo ostvarivati svoj plan nosi naslov Pojmovno pismo. Tko je taj filozof? Je li mu uspio njegov plan? O tome u Occamovoj britvi razgovaramo s dr. Dušanom Dožudićem s Instituta za filozofiju i Zagrebu.

Bilo mu je samo 25 godina. Do tada je uspio doktorirati i kao urednik utrostručiti nakladu novina koje je uređivao. U tim se novinama zalagao za liberalne reforme i slobodu trgovine. Kada su pruske vlasti zabranile izlazak tih novina, njemu je bilo jasno da od postupne promjene i reformi nema ništa. Godine 1843. napisat će kratko djelo u kojemu će po prvi puta pisati o proletarijatu i otuđenju. U tom će djelu napisati jednu od rečenica po kojoj je poznat: religija je opijum naroda. Koje je to djelo i tko je njegov autor? Zašto je on u njemu napisao tu rečenicu? Na ta ćemo pitanja uz sugovornika dr. Mislava Žitka s Odsjeka za filozofiju Filozogskog fakulteta u Zagrebu pokušati odgovoriti u Occamovoj britvi.

O tom djelu najbolje govore njegova prva i zadnja rečenica. Prva je rečenica moto koji je autor preuzeo od austrijskog pisca Ferdinanda Kurnbergera: „… i sve što znamo, što nismo samo čuli hučati i bučati može se reći u tri riječi“. Drugu rečenicu napisao je sam autor: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“. S tom rečenicom završava ovo kratko, važno i zagonetno djelo. O kojem je to djelu riječi? Tko je autor tog djela? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Do 7. listopada 1930. godine smatralo se da je moguće ostvariti veliki plan matematičara Davida Hilberta koji se zalagao za striktni formalizam u matematici, koncepciju prema kojoj simboli i operacije na simbolima čine središte matematike. To je trebalo osigurati siguran temelj matematike, teorija je trebala biti kompletna, konzistentna i neproturječna. A onda je 7. listopada 1930. za govornicu konferencije matematičara u Königsbergu izašao 24 godine star matematičar Kurt Gödel i održao predavanje nakon kojeg je bilo jasno da Hilbertov plan nije moguće ostvariti. Što je Gödel rekao tog 7. listopada 1930. godine? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Taj je filozof postavio ovo pitanje: Što bi odlučio kada ne bi znao tko ćeš biti? U svojoj knjizi Teorija pravednosti on je postavio koncepciju uređenja društva koja se temelji na dva opća načela pravednosti. Da bismo se uopće dogovorili kako bi trebalo biti uređeno to pravedno društvo, mi ne bismo smjeli znati koji je naš položaj u tom društvu. Tako bismo bili pristrani, vođeni našim interesima. O tom novom društvu trebali bismo se dogovarati iza vela neznanja. Kakav je taj veo neznanja? Koji ga je filozof postavio? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Nazivaju ih utilitaristima. Ime su dobili prema latinskoj riječi utilitas koja znači korist. Za njih je jedina svrha ljudskog djelovanja postizanje koristi i dobrobiti, bilo pojedinca ili zajednice. Ono ćudoredno mora potjecati iz načela korisnosti. Ključni pojam u njihovoj filozofiji je sreća, neko je djelo dobro samo ako promiče sreću. Zašto je utilitaristima sreća bila toliko važna? Kako su je namjeravali izračunati? Poslušajte u Occamovoj britvi.

U proljeće 399. godine prije naše ere, vjerojatno u zgradi koja se naziva Bazilejeva ili kraljevska stoa, smještenoj u atenskoj Agori, okupilo se mnoštvo ljudi. Dobar dio njih bili su dikasti, porotnici, koji su trebali suditi svom sugrađaninu. Pred te dikaste izašao je Sokrat, te 399. godine star 69 ili 70 godina. Sokrata su tužitelji predvođeni njegovim sugrađaninom Meletom optužili za bezbožništvo i kvarenje mladeži. Zašto su Melet, Anit i Likon izveli Sokrata pred sud i zašto ga je taj sud osudio na smrt? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Wilt Chamberlain rođen je 1936. u Philadelphiji. Dvadeset i šest godina nakon rođenja, u NBA sezoni 1961-62. postao je prvi košarkaš koji je u sezoni dao 4 000 koševa, u prosjeku 50,4 koša po utakmici. U ožujku 1962. u susretu s New York Knicksima kao igrač Philadephije dao je 100 koševa. Do danas ni jedan drugi košarkaš nije uspio to nadmašiti. Wilt Chamberlain umro je 1999. Ta duga i sjajna karijera njemu nije donijela samo izbor u košarkaški Hall of Fame, ona je od njega napravila i zvijezdu jednog od najpoznatijih dokaza filozofije politike. Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o tome kako je zvijezda NBA košarke poslužila Robertu Nozicku da pokuša dokazati da nikoga ne bi trebalo prisiljavati plaćati porez.

„Lopovi ne kradu, ubojice ne kolju, mulci ne siluju“. Tako počinje ironična oda policiji riječkog punk banda Paraf. U zemlji u kojoj je policija strah i trepet, zločina gotovo da i nema. Strah od kazne znatno je veći od koristi koja se može ostvariti zločinom.  Ali, što ako nema apsolutne države i policije koja utjeruje strah u kosti? Kako bismo onda ostali kreposni? Zašto bi se tada uzdržavali od zločina? Možemo li uopće biti krjeposni bez države i policije? Na ta pitanja pokušat ćemo odgovoriti u Occamovoj britvi.