Prstom po globusu

utovati tragom glagoljice čini se na prvi mah težim poduhvatom. Na neki način i jest, jer glagoljaške baštine ima diljem naše zemlje. No, tragom hrvatske glagoljaške baštine možete putovati i diljem svijeta. Brojne glagoljičke knjige i rukopisi čuvaju se u čak 27 država, u više od osamdeset gradova, većinom u nacionalnim knjižnicama i muzejima širom Europe. Na ovom putu nastala jedna sasvim nova ruta inspirirana glagoljicom od Vukovara preko Slavonije, Like do otoka Krka, te dalje Istrom, dalmacijom do SAD, Norveške.... Ako se odlučite za takav poduhvat nema bojazni.U našoj zemlji odavno turistički vodiči nude specijalizirane ture po glagoljaškim temama. Moj suhodač Darko Žubrinić doktor znanosti s područja matematike i predsjednik Društva prijatelja glagoljice koji svojim entuzijazmom promiče glagoljicu kao temelje nacionalne i međunarodne kulturne baštine u Hrvatskoj i svijetu.

Stari Grci i Hrvatska imaju povijesnih veza, a jednu od najznačajnijih Starogradsko polje na otoku Hvaru otkrili smo proši tjedan, uz priče iz svakodnevnog života te prehranu starih Grka. Uz svojevrnu kuharicu „Faros na tanjuru“ sjetila sam se i našeg Apoksiomena iz lošinjskog arhipelaga, jer upravo kip Apoksiomena otkriva kako su živjeli i što su jeli atleti. Evo nove priče uz more, o Hrvatskom Apoksiomenu koji je izronjen 1999.g. u moru kod Lošinja, koji ima svoj Muzej na Rivi od 2016.godine i koji je najljepši od svih na svijetu, potvrdili su mnogi. Vesnina suhodačica na ovom putu je dr.sc. Kristina Džin, arheologinja i povjesničarka.

Putujemo na Hvar, otok sunca, mora, plaža, vina i maslinovog ulja, netko će kazati i lavande, a ja ću dodati i otoka koji je često među 10 najljepših na svijetu i koji se izdvaja od drugih jadranskih mjesta ostavštinom različitih civilizacija i naroda. Naše odredište je Stari Grad koji se smatra najstarijim gradom u Hrvatskoj. Godine 384. pr. Kr. utemeljili su ga stari Grci. Starogradsko polje je upisano na UNESCO-vu listu zaštićene svjetske baštine i predstavlja poseban je kulturni krajolik koji se oblikovao tijekom 2400 godina. Hvarska priča ili kako bi rekli Hvarani u svom dijalektu Forska, jer njima je Hvar – For, nastala je s jednom kuharicom „Faros na tanjuru“ u ruci, autorice dr.sc. Ivane Ožanić Roguljić „Faros na tanjuru“. Nije to obična kuharica a nije ni dostupna široj javnosti sa svim objavljenim receptima, pa sam malo i počašćena što u ruci imam umjesto bilo koje karte, vodiča ili prospekta publikaciju koja nam približava antičko kulinarsko naslijeđe otoka Hvara zahvaljujući višegodišnjem istraživanju i obradi nađenoga, dr. sc. Ivana Ožanić Roguljić, arheologinje s Instituta za arheologiju te dr. sc. Jelene Jovanović iz Arheološkog muzeja u Splitu i mr. sc. Vinka Tarbuškovića, ravnatelja Javne ustanove Agencija za upravljanje Starogradskim poljem.

U brežuljkastom dijelu Međimurja, podno jednog od najviših vrhova, Mohokosa, smjestila se drvena kuća za odmor “Lina”, koja je postala uzor u ruralnom turizmu ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Postala i svjetski slavna. Kuća “Lina” je dio obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva OPG "Mohokos", supružnika Biserke i Zvonka Lajtmana. Naše odredište je mirni dio Pleškovca, izvan glavnih prometnica, na mjestu na kojem susrećete vjeverice, srne i čujete samo pjev ptica. Uz EU Eco label certifikat, na zidovima kuće vidi se mnogo potvrda njihova rada. Dobitnici su Zlatne ngrade „ Suncokret ruralnog turizma Hrvatske“, te Certifikata „Good Travel“. Ekoruralna kuća za odmor ‘Lina‘ prva je u Hrvatskoj vlasnik ovog prestižnog svjetskog certifikata. Ušli su i u projekt AoE ( Amazon of Europe ) koji nije samo bilo koji ekosustav. To je prvi UNESCO-ov rezervat biosfere koji obuhvaća pet zemalja, poznat kao Transboundary Biosphere Reserve Mura-Drava-Dunav.

Rim je grad pun ljepota. Gdje god hodate vidite povijesne spomenike, crkve, fontane i znamenitosti koje pobuđuju i na razmišljanje. Jednostavno to je najveći svjetski muzej ili galerija na otvorenom. U Rimu sam čula kako svaki pravi svjetski putnik mora u svom životopisu imati posjetu slavnom Koloseumu, Vatikanu i Bazilici sv. Petra. Osobno ne znam koliko bi mi trebalo mjeseci za potpuno upoznavanje Rima? Goetheova, poznata da bi trebala najmanje dva života, čini se da i danas drži vodu. Legenda kaže da su Rim 21. travnja 753. godine pr. Kr. osnovala braća Romul i Rem koje je, bačene u košari niz rijeku Tiber, pronašla i odgojila vučica. Upravo je zato brončani spomenik vučice koja hrani blizance i dan danas najpoznatiji simbol grada Rima. No, 753.godina pr. Kr. je rođendan toga grada ali on je još stariji, kako kaže moj suhodač negdašnji kolega novinar, urednik i komentator HTV, isusovac Antun Trstenjak, pater Tonči. On je dugo živo u Rimu, kao student je bio i turistički vodič. Poznaje taj grad bolje nego Zagreb. Sve u svemu s njim upoznajte i dodatno taj grad. U konačnici znamo, nije sve zapisano, niti možete sve čuti od turističkih vodiča.

U potrazi za ljepotama naše zemlje do kojih stižete zavojitim cestama i ponekad makadamom, vratili smo se u Jaskanski kraj. Zbog "Kljuke", tradicije stare više od 400 godina i crkve Marije pod Okićem koja je nacionalna sakralna baština. Crkva je smještena je na jugoistočnim obroncima Plešivičke gore, ispod ruševina drevnog Okić – grada. Suhodačica Okićkim krajem je Katarina Pučar, Okićanka. Živi u Repišću a kao vjeroučiteljica zaposlena je u Jastrebarskom. Spisateljica je i aktivna planinarka, te dopredsjednica udruge Ekosspiritus iz Samobora.

Smješten usred toka rijeke Krke, otočić Visovac je zaista prava oaza mira i ljepota prirode te posebne čovjekove brige. Visovac je u sklopu NP „Krka“,no teritorijalno pripada gradu Drnišu. Svi koji dođu u Drniš upute se prema tom otočiću i na Roški Slap, koji osim ljepote samih slapova zbog Skelinove i Kulišićeve stare mlinice podsjeća posjetitelje na negdašnji život stanovništva. Naše je odredište ovog puta ipak, Visovac. Ako se iz Drniša krene do Visovca se iz Drniša stiže se za 15-tak minuta vožnje autom te još desetak minuta izletničkim brodom NP Krka. Vožnja brodom je u takvim čarolijama prirode, da minute ni ne brojite. Otok Visovac spada u najvažnije prirodne i kulturne vrijednosti Hrvatske. Na njemu se od 1445. godine nalazi franjevački samostan Majke od Milosti i crkva Gospe Visovačke.

Poslije grada Drniša, još ostajemo u Zagori. Odlazimo u podnožje planine Promine s pogledom na Moseć i Svilaju. Tamo je svjetski poznata vinarija koja ima pridjev kod kuće – Vizzulin, u carstvu vinograda obitelji Reljić iz kojeg se u daljini vidi Meštrovićev mauzolej u Otavicama. Vina Smiljana Reljića, postala su dio priče za cijeli svijet. Vinarija Vizzulin ili „kod kuće“ nalazi se na spoju južne padine Promine i Petrova polja, na mini lokaciji Reljića Badanj, u kojem se nalazi najstarija crkva u drniškom kraju.

Odredište je grad Drniš ali i područje kojem život daju rijeke Krka i Čikola, a okružuju ga i čuvaju tri planine: Promina, Moseć i Svilaja. Poznat je Drniš diljem svijeta po izvornom pršutu, izvrsnim vinima te dobro očuvanoj tradicionalnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini. Najstariji spomen imena Drniš dolazi s konca 15. st., u jednom kupoprodajnome dokumentu iz 8. ožujka 1494. godine. Prema legendi,nakon što su osvojili grad, Turci su mu nadjenuli današnje ime.Što bi u prijevodu bolo „Vrata u polje“, ali to se pokazalo netočno pa misterij o imenu ni danas nije riješen! Drnišem Vesna Jurić-Rukavina, šeće i upoznaj grad i ljude s ravnateljem Gradskog muzeja i povjesničarom Davorom Gaurinom.

Nastavljamo vijugavim cestama. Otkrivamo manje znano ili do sada neznano. Svaki put do odredišta dijeliom s vama mali dio od velike ljepote, kao osobni izričaj, svega što vidim, doživljavam u vremenu i prostoru i nemam potrebu odmah tražiti više i dalje, biti radoznalija od tog trenutka u kojem jesam. Nastavljamo Hrvatskom. Nakon Klisa, Sinj koji je u srcu Dalmatinske zagore. Zagora mi je lijepa iako pripada prostoru izrazitog krša. Cesta nas vodi tako da je krajolik pun niskih uzvisina, malenih udolina i obradivih polja, a uz njih naselja. Ima i brda obučenih šumom. A Sinj, Sinj je određen carstvom vode, pola i kamena, tako svi kažu.

Vrhovi planina u kontaktu s nebom uvijek me dojme. No, Klis nije samo povijest nego i grad koji ima sjajnu budućnost. Ljudi kao da su stopljeni s kamenom i stijenom poput jednog tijela i daju tom prostoru posebnost života. Pažljivo čuvaju Kliško polje, zelenu oazu. Podno Kliške tvrđave je vidikovac. Ne znam tko tu ne bi zastao? Puca pogled prema Splitu i moru i otocima, Kliškoj poljani i krovovima kamenih kuća. Postanete malo i začarani tolikom ljepotom koja vam je dana kao na dlanu. Šetala je Klisom Vesna Jurić-Rukavina sa svojim vodičem, Jakovom Vetmom, te je nastala priča. Klišanin Jakov je utkao život u obnovu Klisa. Zna prošlost al zna kako treba biti sada i izgledati budućnost po mjeri čovjeka.

Može li se Splitom prošetati u jednom danu? Teško, ali može! U mirnoj šetnji, osvježavmo neke slike i priče o Dioklecijanu i Svetom Duji u njihovoj neobičnoj životnoj vezi. Onda niz Rivu, a nakon kave s toplim mlikon, na Marjan. Prošetali smo i do Bačvica. Ulovite tamo ribu, kao i ja. Nismo zaboravili ni Grgura Ninskog, ni Marka Marulića. A baš zbog Marulića još jedna kava se ispila na Voćnom trgu, koji mi je osobno najljepši, ali i većini Splićana. Moj suhodač je arheolog, prof. emerit. dr. sc. Emilio Marin, član je Francuske akademije znanosti i umjetnosti i član Papinskoga povjerenstva za starokršćansku arheologiju. Kao zaljubljeniku i znalcu Splita ove godine dodjeljena mu je Nagrada Miljenko Smoje za doprinos suvremenoj Dalmaciji. Priznanje je dobio na 18.-oj Smojinoj marendi koju na rođendan splitskog kroničara organizira poznati fotograf Boris Kragić.

Jesti li bili ikadu u mjestu Ravna Gora? A ako niste, vrijeme je. Ravna Gora je impresivne ljepote i smirenosti, još jedna neodoljiva oaza u kojoj svi mogu doći na svoje. Hobisti povijesti, berači ljekovitog bilja i borovnica, šetači, planinari i ljubitelji likera i rakija ali i onih koji žele unikatne papuče. Sve o tom mjestu znaju Goranske vunarice, Nada Ivančić i Katarina Bolf. Trude se već godinama promicati sve što je ravnogorsko i pomagati identitetu Gorskog kotara, kroz svoje vunene proizvode koji se nose diljem svijeta. Sve u Ravnoj gori imaju, još samo da ljudi otkriju Božji studenac i "pregledaju".

U sjevernom dijelu Gorskog kotara, uz Slovensku granicu, nalazi se mali planinski raj - grad Čabar, usred šuma, rijeka i brdskih vidikovaca. Izdvaja se kao posebna mikroregija jer pokriva 282 km² površine, od čega je oko 215 km² pod šumom. Do Čabra je najlakše doći automobilom. Od Delnica treba oko sat vremena. Vozite oprezno i polako, zbog zavoja koji postaju zamorni nakon nekog vremena. I za to postoji spas. Predahnite na jednom od brojnih vidikovaca i uživatjte u pogledu na goranski krajolik. Autorica radioputopisa Vesna Jurić-Rukavina sa svojom suhodačicom Majom Turk, povjesničarkom umjetnosti otkriva zašto morate doći u Čabar.

Za priče iz Gorskog kotara, najprije sam izabrala grad u srcu Gorskog kotara u samom središtu goranske visoravni, Delnice koje se prvi put spominju 1481. godine. Grad je smješten na Delničkom polju i okružen je vrhovima Drgomalj, Petehovac i Japlenški vrh, a s nadmorskom visinom od 730m, „najviši“ je grad u Hrvatskoj. Planinsko okruženje daje mu posebnu ljepotu i čar i kada su planine prekrivene snijegom, a isto je i kada sve zeleni i cvate. Proljeće kasnije kuca na vrata, pa smo u vrijeme snimanja koncem veljače, još uvijek u vremenu kad su pripreme za buđenja iz zimskog sna, pa su i Delnice bile malo uspavane. Ovog puta prednost smo dali najduljoj ulici – Supilovoj. U njoj se nalazi gotovo sve što biste trebali pogledati – Popovićev mlin, kuća Rački, crkva te Tomislavovom parku u centru grada. Šetnja i hod su se ostvarili sa zaljubljenikom u Delnice negdašnjim uspješnim gradonačelnikom, ponosnim Goraninom i pjesnikom Ivicom Kneževićem.

Još jednu priču donosimo iz jaskanskog kraja. Iz sela Dol u kojem je proštenjarska crkva Majke Božje Dolske. Smještena je na obronku, ponad ceste koja dolinom Kupčine vodi prema Žumberku. Iz daljine djeluje poput utvrde iz prošlih vremena. Kad dođete do crkve, asfaltiranim putem ili stubama kojih ima mnogo. Kao i nas tako i vas dočekat će vas vjerni čuvar prošteništa u Dolu i pjesnik, Josip Bakalas. Crkva je opasana kameno-betonskim niskim zidom koji je dijelom ugrađen u padinu brijega. S prostrane terase na južnoj strani crkve puca pogled na slikovite krovove dolskih kuća. Krovova ima raznih i onih zaraslih u mahovini. I onih koji odaju da ima života i onih u mahovini, koje su davno napuštene. Mladi su gotovo svi otišli, a stariji stoluju.

Jastrebarski kraj riznica je povijesti, tradicije, kulture, umjetnosti i ljepote. To znamenito područje, prozvano je "dolinom kardinala" a taj čarobni krajolik, proslavili su njegovi vojskovođe i banovi, pučki tribuni i narodni vođe, prosvjetitelji i znanstvenici, slikari i pjesnici, glumci i sportaši, kazuje nam Nino Škrabe, hrvatski književnik, dramatičar i publicist. Nakon obilaska Jaskanskog kraja čini mi se kako je davno napisana misao A.G.Matoša "... magla je tamjan, a ove krasne šumske gore su oltari.", živa i danas. Jastrebarsko je živo i aktivno. Grad je to u kojem radi Kazalište, Ogranak Matice Hrvatske aktivno je na dnevnoj bazi. Imaju baš sve. Uredan je to grad, u kojem svaka kuća ima svoju priču čim zastaneš. Kad odeš u brege, vino poznato diljem svijeta i šampanjac. Uz copanjek lakše hodaš dalje. A da Jaska ima oblik srca dokazala je karta biciklističke rute.

Na putu do Krašića uživa čovjek u ljepoti prirode jer je krajolik raznolik i zanimljiv. Uz cestu kuće i uređene okućnice. Stanovništvo, ono starije, uglavnom se bavi poljoprivredom. Mlađi koji žive na tom području odlaze na posao u Karlovac, Jastrebarko ili Zagreb. Prevladava nizinski prostor koju stvara rječica Kupčina, uz koju možete šetati ili kupati za vrućih dana. Kad vam netko spomene Krašić, prva je asocijacija blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal. Naš razlog dolaska je Spomen-dom, kojeg predlažem da posjetite. Cijela kuća je jedna velika relikvija bl. Alojzija Stepinca, ističe župnik Župe Krašić vlč. Ivan Vučak, koji je naš vodič i kustos po potrebi.

Kad zaustavim svoj prst na globusu onda tu „točkicu“ selim na zemljovidnu kartu. A onda još suzim prostor odredišta. Ovog puta je moj boravak vrlo ciljan i rezerviran za jedan poseban prostor u sklopu Staroga grada Zrinskih, za Riznicu u sklopu Muzeja Međimurja Čakovec. Razloga je mnogo, konačno šetali smo ovih godina po raznim palačama i dvorcima Europe. Prije 7 godina i Starim gradom Zrinskih, prije obnove. Sada je taj prostor atraktivan. Riznica je posebno mjesto u kojem se suživljujete s povješću. Da je to tako dio priče je nastao i negdašnjoj tamnici iz srednjeg vijeka. Moja suhodačica ravnateljica Maša Hrustek Sobočan, sa svojim timom radi sjajne stvari, a to potvrđuje i certifikat u izboru za naj muzej Europe. „Za dlaku“ nam je izbjegla nagrada European Museum of the Year Award – EMYA,

S brda iznad Neorića pogled puca na obradiva polja, zaseoke i potok Sutinu koji je svrstan u zaštićene krajolike Hrvatske. Vesnina suhodačica je direktorica TZ Solina Jelena Stupalo, Splićanka koja se zbog ljubavi odlučila za život na selu. Snimamo u zaseoku Donja Mala u kojem živi sa suprugom i kćerkom. Selo mirno, sve obrađeno, drvoredi bajama. Ne smeta više ni bura ni kamen. U daljini Svilaja, a boje neba i zemlje ne ostavljaju me ravnodušnom. Drago mi je što sam došla u Neorić, ali da nije bilo onog podatka iz Huma u Istri i grbovnika obitelji Korjenić-Neorić iz ranog srednjega vijeka, tko zna? - kaže Vesna Jurić-Rukavina autorica radio putopisa koju donosi priče s dobrim stvarima.

Sveti Lovreč je samozatajni srednjovjekovni gradić. Za Istru vrijedi ona poznata "Terra Magica". Ja je rado zovem Terra picta - Oslikana zemlja. Imam mnogo razloga za to, od zidnih slika u crkvicama znanim i ne znanim do graditeljske posebnosti kružnih kaštela povezanih s dolinama i ostatkom svijeta jako vijugavim cestama, putevima i stazama i krajolika kojeg čine unutrašnjost i priobalje kroz sve nijanse zemlje crljenice. Zato uvijek putujemo starim cestama, suprotno navikama i življenju u srednjem vijeku u kojem ćemo boraviti. Moja suputnica je Sunčica Mustač, magistrica znanosti s područja povijesti umjetnosti te kustosica u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre i voditeljica Kuće fresaka u Draguću. No, ona je i detektivka i istraživačica za srednji vijek!

Peroj nema naziva ulica, već brojeve. Ugodno je sjediti u nekim sačuvanim dvorištima u kojima su kamene kuće. Iznad njih napisi koji datiraju 17. ili 18. stoljeće. Centar Peroja smješten je uz Crkvu Sv. Spiridona. Uz tu crkvu i u toj crkvi počinje priča o naseljavanju Crnogoraca. To je zabilježeno u Perojskoj povelji, koju je 26.XI.1657. izdao rašporski kapetan Girolamo Priuli. Prema nekim izvorima,prvih pet crnogorskih obitelji u Peroju nosilo prezimena: Brcela, Draković, Brajić, Vučeta i Ljubotina. Kroz zanimljivosti Peroja vodi nas Nikola Škoko, tajnik Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“. On je zaljubljenik u povijest, pjevač crkvene liturgije i čuvar najstarijeg primjeraka „Gorskog vijenca“ iz 1886 godine.

Odlazimo u Bjelovar –u jedan grad koji nikad nije bio selo. Tak ja to mislim jer Bjelovar je jedan od najmlađih hrvatskih gradova – osnovan je 1756. godine odlukom carice Marije Terezije kao vojno središte, a planski je odmah građen pa izgrađen – simetrično s pravokutnom mrežom ulica i velikim središnjim trgom. Nakon što smo razgledali središte grada, prošetali Korzom i obišli Trg Eugena Kvaternika, bili u katedrali, zadržali se ispod balkona Gradskog muzeja i bacili oko na zgradu Gradske uprave s arkadnim hodnikom na pročelju, koja je u 18. stoljeću bila centar vojne komande izabrali smo klupicu u središnjem bjelovarskom parku preko puta spomenika Drvo života, nedaleko Glazbenog paviljona koji se smatra jednim od najvećih u Europi. Vesnin suhodač je Slaven Klobučar, novinar, pjesnik i turistički vodič.

Vesna s fotografom i pustolovom Davorom Rostuharom prelistavajući dvjestotinjak vrhunskih i dosad neviđenih fotografija Hrvatske iz zraka otkriva posve nov pogled na poznate vrijednosti kulturne i prirodne baštine Hrvatske, a neke otkrivaju i posve nove vrijednosti i atrakcije.

Na jednom od brežuljaka ispod Ivančice u Hrvatskom zagorju, smjestilo se svetište Majke Božje Gorske, koje je već stoljećima odredište mnogih hodočasnika. Ovo svetište zanimljivo je i zbog povijesti i arheologije. Naime u tom malom svetištu pronađeni povijesni ostaci iz antičkog vremena, ali i krstionica iz 5.st. Koncem šestog stoljeća naseljavaju se pretci kajkavaca. Današnja crkva okružena je cinktorom koja ima oblik nepravilnog oktogona. S unutrašnje strane cinkture obješene su slike koje prikazuju brojna čudesa koje je učinila Majka Božja Gorska.